Kako Sam Promijenila Sebe?

Svakoga dana u blizini ureda sretala sam jednu sićušnu ženicu s prastarim socijalnim naočalama izgubljenu u nekom svom svijetu. Isprva sam izbjegavala njen pogled i ne znajući da me “ne vidi”. Bilo me sram.

Ne mogu objasniti taj sram, ali osjećala sam ga u svakoj svojoj pori. Da li joj prići i “tutnuti” koju kunu barem ponekad? Da li kupiti nešto hrane ili se barem osmjehnuti kao podrška jer znam… znam kako je nemati.

Ali taj vražji sram bi uvijek prevladao. Sramila sam se sebe jer ne činim ništa. S lakoćom sam pronalazila razloge za kritiku drugih. S lakoćom opravdavala sebe. I s lakoćom pronalazila razloge da ne činim ništa.

Pritisnuta brigama i borbom za golu egzistenciju često sam zboravljala svoj moto da sudbina kao takva ne postoji, sami ju stvaramo.

I tada se pojavljuje ono esencijalno pitanje koje nastavlja kao misao vodilja: Zašto se pomiriti s poretkom stvari? Hajdemo mijenjati svijest, prvo svoju, a onda i ostalih. Povežimo se u činjenju dobra. Budimo primjer jedni drugima jer jedni bez drugih ne možemo. Svojim djelima zatvorimo krug dobrote. I stoga i isključivo stoga krenuh od sebe. Pružila sam ruku koja je prihvaćena.

Krenuli smo….

Komentiraj Članak:

Komentari